Trenutno možeš da pogledaš univerzitete i fakultete u Srbiji.
Srbija sa pedeset fakulteta za menadžment
(Politika) - Na Privrednoj akademiji u Novom Sadu za četiri godine odbranjeno je 147 doktorata. Za univerzitet nije suštinsko pitanje da li je državni ili privatni nego da li je dobar ili loš.
Najznačajniji kriterijumi na osnovu kojih se određuje kvalitet univerziteta su nastavnici, nastavni planovi i programi, kao i objekti, učionice, laboratorije itd.
Kad je o nastavnim planovima i programima reč, ne znam koliko je našoj javnosti poznato, ali više od 90 odsto akreditovanih studijskih programa na privatnim univerzitetima je iz oblasti ekonomije, biznisa i menadžmenta. Na privatnim univerzitetima nema elektrotehnike, građevinarstva, medicine, veterine i drugih struka važnih za razvoj društva nego je u najvećoj meri zastupljen menadžment, gde su potrebna najmanja ulaganja. Tek u poslednje vreme i privatnici se okreću programima iz informacionih tehnologija.
Drugo, ko su naši univerzitetski nastavnici? Školovanje jednog od njih, da bi dobio zvanje redovnog profesora, traje najmanje 20 godina. Nastavnik mora da ima iza sebe i vrhunske rezultate da bi bio profesor univerziteta. Rezultati se mere publikovanjem naučnih radova u međunarodnim naučnim časopisima. Reč je o oko 7.000 časopisa sa takozvane SCI liste. Svuda u svetu se rezultati jednog univerzitetskog profesora mere na osnovu broja radova objavljenih u časopisima sa te liste i na osnovu toga koliko su oni citirani u svetu. Međutim, najveći broj nastavnika sa naših privatnih univerziteta nema iskustva sa objavljivanjem svojih radova u međunarodnim naučnim časopisima.
Na državnim fakultetima takođe u tom pogledu postoje razlike – nastavnici iz medicinske grupacije, zatim tehničko-tehnološke i prirodno-matematičke objavljuju svoje radove u časopisima sa pomenute svetske liste. Sa nastavnicima privatnih univerziteta to uglavnom nije slučaj.
Kod privatnih univerziteta tokom devedesetih godina suočili smo se i sa tim da su vlasnici nekih od njih lično davali doktorate svojim nastavnicima. Recimo, na Evropskom univerzitetu, vlasnik univerziteta je kao mentor dodelio oko 40 doktorata iz različitih oblasti. Pojedini od ovih doktora su u međuvremenu postali i profesori. Ili, drugi primer, na Privrednoj akademiji u Novom Sadu za četiri godine odbranjeno je 147 doktorata. Tako je u naučnoobrazovni proces u Srbiji ušlo oko 200 doktora nauka, od kojih mnogi sad imaju i zvanja profesora, iako nisu verifikovani po međunarodnim kriterijumima.
Komisija za akreditaciju nema pravo da poništava doktorate, ali može na osnovu uvida u naučne rezultate nastavnika da fakultetima uskraćuje akreditacije. Mi smo to i činili. Međutim, u velikom broju slučajeva Nacionalni savet za visoko obrazovanje je posle našeg negativnog mišljenja – davao pozitivno. Savet nas čak nije ni obaveštavao o tome da je odobrio akreditaciju. To je neuobičajeno, jer kad viši sud poništi odluku nižeg suda, on tu svoju odluku i obrazloži.
Mi smo naše odluke o tome da ne damo akreditaciju donosili na osnovu detaljnog pregleda podnete dokumentacije, recenzentskih izveštaja, poseta ustanovama i uvida u stvarno stanje na terenu. Ali tri meseca kasnije bili smo obavešteni da je baš ta ustanova dobila akreditaciju. Javnost i ne zna šta se tu dešava pa proziva akreditacionu komisiju zbog toga što je akreditacija dobijena. Da bi nedostaci bili otklonjeni, mi smo često davali akt upozorenja bez obzira na to da li je ustanova državna ili privatna. Mnogi fakulteti su to i učinili (na primer iznajmili su novi prostor, zaposlili nekoliko novih nastavnika itd). Ali često se dešava i to da ustanove ne otklone nedostatke na koje smo im ukazali, a Nacionalni savet im ipak da akreditaciju.
Akte upozorenja su od komisije dobijali Filološki i Pravni fakultet BU, Filološki fakultet u Novom Sadu, Mašinski fakultet u Kragujevcu i mnogi drugi, što znači da komisija nije usmeravala svoje primedbe samo prema privatnim fakultetima. Međutim, Nacionalni savet nas je veoma retko kao predstavnike komisije pozivao i konsultovao kada je posle naše donosio svoju odluku.
Takođe, mislim da bi Nacionalni savet trebalo više da se bavi strategijom razvoja visokog školstva, a manje operativnim odlukama. Ali to se očigledno ne dešava, tako da Srbija ima možda i 50 fakulteta za menadžment i biznis, što je svakako dokaz odsustva strategije u razvoju visokog školstva.
Kod privatnih univerziteta najveći problem je, dakle, nastavnički kadar koji nema međunarodnu verifikaciju. Ne kažem da je tako na svim privatnim fakultetima, ali na većini jeste.
Saopštena je i inicijativa da studenti dobijaju vaučere pa da sami odlučuju gde će da studiraju – da li na privatnim ili državnim fakultetima. Ja sam ppotiv toga. Jer prethodno bi svi nastavnici morali da prođu kroz centralni registar i da svi budu ponovo izabrani, kao i da prijemni ispit bude jednak za sve srednjoškolce. To je potrebno zato što smo otkrili da na privatne univerzitete u velikom broju dolaze srednjoškolci sa prosečnom ocenom 2,5, a ipak za četiri godine završe fakultet. Bolji đaci na državnim univerzitetima nisu tako uspešni. Vaučeri, dakle, podrazumevaju jednake uslove za izbor profesora i jednake centralizovane prijemne ispite.
Profesor Univerziteta u Beogradu, dopisni član SANU, potpredsednik Komisije za akreditaciju